Veliki jubileji obvezuju

Dragi čitatelji,

Pred nama su dvije velike obljetnice. Za nekoliko dana, na Božić ove 2018. godine, navršit će se 25 godina otkako je Matica hrvatska pokrenula novu seriju Vijenca, a 23. siječnja 2019. bit će 150 godina od prvoga broja Vienca. Ta dva velika jubileja tijekom cijele iduće godine Vijenac i Matica hrvatska obilježavat će pod jedinstvenom egidom 150 godina Vi(j)enca. Uz svečarske sadržaje, obljetnicu planiramo iskoristiti i za nova čitanja slavnoga Matičina Vienca, koji je unatoč iznimnoj važnosti za hrvatsku književnost, kulturu i društvo druge polovice 19. stoljeća ostao u velikoj mjeri neistražen. No o Viencu će još biti mnogo govora, i to ne samo iduće godine. U ovom broju žarište je na novom Vijencu i njegovu 25. rođendanu.

A tko čini današnji Vijenac? Naravno, naš izdavač, Matica hrvatska, potom naša mala, ali moćna redakcijska gomilica u Matičinoj 2, ali prije svih naši autori. Njih 50-ak stalnih i još toliko povremenih. Redom vodeći hrvatski kritičari i novinari. Na njih smo stavili naglasak ovoga svečarskoga broja i dali im priliku da s vama podijele svoja iskustva i poglede na kulturu, umjetnost, Vijenac. Uz aktivne autore, pozvali smo na komentar i istaknute suradnike iz svih devet redakcija, od 1993. naovamo, a donosimo i programske uvodnike svih dosadašnjih glavnih urednika. Svima njima pripadaju zasluge za ovu obljetnicu.

Susret prošlosti i sadašnjosti

Kakav je današnji Vijenac? O tome ­možete suditi vi, dragi čitatelji, no ja kao urednik mogu reći kakvim ga vidim. Današnji je ­Vijenac, kao i Matica, prije svega otvoren, otvoren za dijalog, za susret. Susret hrvatskih intelektualaca, umjetnika, znanstvenika, susret kritičke misli i kulturnih vrijednosti. Susret povijesti i sadašnjosti. Dijalog mladosti i iskustva.

Ne skrivam da Vijenac vidim kao središnje hrvatske novine za kulturu i umjetnost. Novine kakve imaju sve kulturne nacije i kojih sadržaj, u našem slučaju, diktira njihov podnaslov – književni list za umjetnost, kulturu i znanost. I ne samo Zagreba ili Splita. Nego svih krajeva gdje Hrvati žive. U tome imamo veliku pomoć iz razgranate mreže Matičinih ogranaka, koji su, osobito u manjim sredinama, često i (jedini) kreatori kulturnih događaja. Suradnju s ograncima, kao i s drugim ustanovama, planiramo dodatno osnaživati.

Dvojba treba li se Vijenac u većoj ili manjoj mjeri baviti društvenim i političkim temama (i na koji način), ili se treba zadržati isključivo u sferi kulture i umjetnosti, stara je koliko i sam Vijenac. Različite redakcije tijekom godina tom su izazovu različito pristupale. Sigurno da bi rješenju te, ali i drugih dvojbi, pripomogla i vaša (češća) reagiranja. Pošaljite pismo, komentar na našoj stranici Facebooka, nazovite nas. Rado ćemo čuti vaše mišljenje. Tu smo zbog vas.

Uredništvo Vijenca 2018. godine: glavni urednik Goran Galić, Mira Muhoberac, Mario Rogić, Jelena Savić, Marito Mihovil Letica, Saša Vagner, Vanja Babić, Mirko Cvjetko  / Snimio Mirko Cvjetko

Osobno kao urednik smatram da Vijenac prije svega treba biti ono što vrlo precizno definira njegov podnaslov – književni list za umjetnost, kulturu i znanost. Kako ta umjetnost, kultura i znanost ne žive u vakuumu (Matičina povijest o tome zorno svjedoči), to ne znači da ćemo biti autistični i ne osvrtati se na stvarnost u kojoj živimo. Znači samo da ćemo kao jedine prave novine za kulturu u Hrvatskoj ispunjavati svoje poslanje: u vremenu u kojem su se izgubili kriteriji odvajati žito od kukolja i njegovati naš književni, likovni, glazbeni vrt. Posredovati hrvatskoj kulturnoj javnosti dosege većih europskih sredina. I to stručno, relevantno i neovisno. Imamo povlasticu da to činimo i bio bi grijeh ne iskoristiti je.

No Vijenac je, kao i Matica, kad je trebalo, reagirao i reagirat će. Ne treba ići daleko. Prošli smo mjesec intenzivno izvještavali o položaju Hrvata u BiH, ovaj mjesec o nepravednoj presudi u Haagu u povodu prve godišnjice, u ovom broju o tzv. žutim prslucima u Francuskoj i ortačkom kapitalizmu, o migrantskom pitanju. No ne damo se u kalupe. Ozbiljnim temama pristupamo ozbiljno i analitično. Kao dvotjednik s reputacijom, koji plaća sve svoje suradnike, imamo tu komociju. Izbjegavamo jalova ideološka prepucavanja i senzacionalizam kojemu je podlegla većina medija. Nudimo rješenja. Težimo ne ponavljati se. Držimo se temeljnoga novinarskog načela: činjenice su svete, a komentar je slobodan. Ne ustručavamo se izreći stav, ali ne bojimo se ni drukčijeg mišljenja.

Ovoga broja, kao ni prethodnih 646 tijekom ovih 25 godina, ne bi bilo bez našega izdavača, Matice hrvatske, kao ni bez kontinuiranih dotacija Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Hvala vam svima što prepoznajte i vrednujete trud Vijenčeva kolektiva.

Vratimo se na koncu Viencu i Vijencu. Koliko je današnji Vijenac drukčiji od Šenoina? Ne previše, ako je suditi po karikaturi Joška Marušića na zadnjoj stranici, gdje prvi urednik Đuro Deželić 1869. čita Vijenac iz 1993, samo je kontekst drukčiji, kaže.

Iste zadaće već 150 godina

Ima u tome istine. Okružje u kojemu živimo promijenilo se iz temelja, pa smo tako u ovom broju mogli objaviti fotografiju prije nekoliko dana snimljenu na Marsu. No mnoge su ključne zadaće i danas pred uredništvom iste kao i prije 150 godina. I danas si postavljamo slična pitanja: kako narod zainteresirati za kulturu i umjetnost, gdje pronaći tržište za hrvatsku knjigu, na koji načini širiti znanje i nove spoznaje, kako oživiti hrvatske krajeve. A da se zadaće Vijenca nisu puno promijenile, svjedoče i stihovi velikoga ilirca Ivana Trnskog, koji je 1869. Vienac krstio imenom napisavši i Pjesmu uz vienac u prvom broju. Trnski kaže: „Ajte, cvieće da beremo, / Dok nam krasni cviet se mili: / Ajte, vienac da vijemo, / Dok se niesmo zemlji svili! // Al po izbor dajte cvieća. / Vriedna oči zamamiti, / Da nam bude dika veća / Vienac sestram ponuditi!“

Kao i tada, kad je Šenoa okupljao najbolje od najboljih, bez obzira na različita ideološka opredjeljenja, i danas Vijenac na izbor daje različito cvijeće i predstavlja vrhove hrvatske misli i umjetnosti.

No Vijenac danas jednako tako vodi i vodit će računa o onome što je Trnski zapisao u sljedećoj strofi: „A trobojnom i trostrukom / Vrpcom vienac zapletimo, / Te ga liepom preporukom / U rod mili naputimo.“

Dragi čitatelji, još vam jednom hvala što nas pratite sve ove godine. I dalje nas čitajte, komentirajte, kritizirajte, Vijenac ponudite i svojoj djeci. Hvala i vama dragi autori. Jedino tako, zajedničkim snagama, možemo pokušati doći do svojih ciljeva.

A naš je cilj da i za današnji Vijenac u budućnosti vrijedi ona Šenoina rečenica: „Tko bude htio pisat književnu poviest ove dobe, morat će se osvrnut na tečaje ‘Vienca’“.

Sretan vam Božić i nova 2019. godina.